Rasclamba Rasomona - politički komentari https://blog.dnevnik.hr/rasclamba-rasomona

petak, 05.06.2009.

Jedno gledište na operaciju Feniks

Ubojstva političkih neistomišljenika bili su i ostali jedna od težišnih aktivnosti svih političkih policija. Tako je bilo i sa represivnim službama koje su budno motrile nad svima onima kojima je hrvatska jednakopravnost bila važnija od opstanka «cjelovite Jugoslavije i jedinstvenog SKJ», kako su komunisti često voljeli govoriti. Utemeljena kombinacijom komunističkog revolucionarnog terora i voljom velikih svjetskih sila, druga Jugoslavija je mogla opstati na isti onakav način kako su Karađorđevići i velikosrpska «beogradska čaršija» na životu održavali Versajsku tvorevinu. Kraj Drugog svjetskog rata i prvi dani mira pokazali su svu svirepost metoda primjenom kojih Josip Broz i njegova komunistička oligarhija žele opstati na vlasti. Događanja na Bleiburgu a napose zločini počinjeni na Križnim putevima, logorima i zatvorima u razdoblju između 1945. i 1948. pokazali su da će državni teror i likvidacije političkih neistomišljenika biti jedan od temeljnih načina opstanka komunističkog poretka utjelovljenog u agentu Kominterne Josipu Brozu i njegovim sljedbenicima. Odnos prema državotvornim Hrvatima i predstavnicima Katoličke crkve bio je naročito nesmiljen i brutalan. Tako da se zločini počinjeni nad katoličkim svećenicima u Hrvata mogu, bez imalo pretjerivanja, staviti uz bok najvećim progonima u vrijeme Rimskog ili Osmanskog carstva. Međutim, sukob Tita i njegovog idola Staljina, koji je uslijedio 1948. na neki je način umanji progone državotvornih Hrvata kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Sve do 1957. godine i neuspjelih pokušaja atentata na dr. Antu Pavelića u Argentini te na dr. Branka Jelića u Njemačkoj.

Hrvatske političke i revolucionarne organizacije

Nakon smrti dr. Antu Pavelića, pod posebnom prismotrom jugoslavenskih komunista i UDBE našlo se nekoliko međusobno podijeljenih hrvatskih emigrantskih organizacija i pojedinaca. U prvom redu Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je nakon Pavelićeve smrti lagano gubio na težini, zatim Hrvatski narodni odbor, na čijem je čelu bio dugogodišnji emigrant dr. Branko Jelić a napose Hrvatski narodni otpor (HNO) i njegov utemeljitelj Vjekoslav Maks Luburić. Sudeći prema danas dostupnim dokumentima i izvorima jugoslavenske komunističke vlasti najviše su se pribojavale upravo Luburićevih «otporaša» koji su u svoje programske odrednice, s ciljem obnove hrvatske države, unijeli ideju o pomirbi hrvatskih komunista i ustaša, čega su se anacionalni i prosrpski kadrovi u UDBI i jugoslavenskom savezu komunista osobito pribojavali. Hrvatsko revolucionarno bratstvo /HRB/ osnovali su 1961. godine u Australiji Geza Pasty, Josip Senić, Jure Marić i još nekolicina bivših pripadnika HOP-a, nezadovoljnih retoričkim zauzimanjem za riješavanje hrvatskog pitanja, za što se početkom šezdesetih godina zalagalo tadašnje vodstvo HOP-a. Ova polu tajna hrvatska revolucionarna organizacija u narednom je razdoblju u Jugoslaviji i inozemstvu izvela više akcija uperenih protiv Jugoslavije a među njima svakako je najpoznatija operacija Feniks (lipanj, srpanj 1972), odnosno upad Bugojanske skupina, koja je imala za cilj podizanje ustanka te zbacivanje okova i obnovu Hrvatske Države.

Hrvatski kadrovi u jugoslavenskim tajnim službama

Pod utjecajem procesa koji su se događali unutar komunističke Jugoslavije, a napose zbog sve izraženijeg hrvatskog nezadovoljstva, jugoslavensko komunističko vodstvo je još početkom šezdesetih godina krenulo s primjenom plana tzv. «otvaranja granica» nadajući se kako će na taj način ne samo umanjiti hrvatski otpor nego promijeniti i dotadašnju demografsku sliku hrvatskih krajeva. Posebice u BiH, Slavoniji te srednjoj i južnoj Dalmaciji. Međutim, kako je tijekom dolaska nove generacije hrvatskih radnika u zapadnu Europu, poglavito u SR Njemačku, došlo do njihovih kontakata sa starim hrvatskim emigrantima koji su zemlju napustili 1945. ili prvih poslijeratnih godina, pred komunističkim se vlastodršcima našla potreba stvaranja čvrste obavještajne jezgre koja će pokušati onemogućiti dalje jačanje hrvatskih državotvornih organizacija u inozemstvu te njihov pokušaj ubacivanja u Jugoslaviju. Stoga, vodstvo jugoslavenskih komunista našlo se polovicom šezdesetih godina pred vrlo delikatnim zadatkom, odnosno pronalaskom odanih kadrova za planiranje, provedbu i realiziranje najsloženijih obavještajnih zadaća koje su imale za cilj očuvanje Jugoslavije i njenog unutarnjeg jednopartijskog uređenja. Činjenica da se u to vrijeme među pripadnicima političke emigracije i članovima hrvatskih emigrantskih organizacija nalazio najveći broj hercegovačkih Hrvata pred jugoslavenske je komunističke i velikosrpske vlastodršce stavila potrebu iznalaženja takvih personalnih rješenja za potrebe UDBE koja će ispunjavati dva uvjeta. Prvo, uspješno pronalaženje kadrova a drugo, infiltriranje tih kadrova u sustav emigrantskih organizacija. Upravo iz tih razloga, iz poslijeratnih omladinskih i oznaških ćelija, na ključna mjesta u sustavu komunističkog aparata šezdesetih i sedamdesetih su godina došli i neki pojedinci iz Hercegovine, poput Ante Miljasa, Ivana Brigića, Jerke Bradvice, Mirka Grgića, Stipe Grizelja, Stanka Čolaka, Ive Jerkića, Vinka Radišića, Ivana Lasića – Gorankića, Rade Vukojevića, Grge Šimunca, Vlade Šošića, Marka Musića i mnogih drugih. S druge pak strane oni su, kao i njihovi podređeni, u zemlji i inozemstvu tražili ljude preko kojih će s uspjehom ostvariti uvid i staviti pod nadzor pripadnike hrvatskih organizacija u iseljeništvu. Naravno, svi su oni odreda imali svoje šefove u Sarajevu i Beogradu, poput Franje Herljevića, Vase Gačića, Raifa Dizdarevića, Duška Zgonjanina, Stane Dolanca, Petra Gračanina, te su bespogovorno obavljali njihove zamisli. Za pronalazak materijalnih sredstava potrebnih za realiziranje ovih složenih zadaća nisu uopće morali brinuti. O tome su, naime, vodili računa direktori velikih komunističkih poduzeća koji su po partijskoj liniji bili postavljeni na te dužnosti i imali su obvezu punjenja tajnih fondova iz kojih su financirane tajne operacije UDBE, KOSA i SID-a.

Politička ubojstva naručena iz Beograda

Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su analitičkom obradom došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje bi mogle politički ujediniti dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, riječ je o Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Oni su, prema mišljenju, udbinih analitičara posebno bili opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države. Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine, i to ubojstvima Mile Rukavine, Krešimira Tolja, Vida Maričića, Josipa Krtalića, Ante Znaora, Hrvoja Urse i Pere Čovića. Serija ubojstava nastavljena je i 1969. godine kada su izvršeni atentati udbinih egzekutora na Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Infiltracija udbaša u operaciju «Fenix»

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznali kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju kako je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića i djelatnika splitske Udbe koji se vodio pod pseudonimom «Mosor» doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj,
tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt. Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović informira svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju, Josip Senić. Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin Vinko Radišić ( u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića a kasnije veleposlanik SFRJ u Beču). Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U to vrijeme braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje koje će završiti kratkim pripremama u Austriji i upadom u Jugoslaviju u lipnju mjesecu iste godine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić. Talijanska policija Sindičića je pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio.

Neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka

Samo dan prije uhićenja posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, pred ulaznim vratima Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića je u početku na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić. Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon provjere povjerio osobno Radoslav Vukojević i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen, u pitanju njega je iz Beograda donio Jovo Popović, utvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, dogodio se u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Vegar je, naime, dan ranije došao iz Njemačke posjetiti bolesnog oca. Vukojević je nakon tog susreta odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu» nakon čega je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić su odveli Vegara u Vitinu te su pod psovkama i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje JNA. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća iz Gruda, inače rođeni brata Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević. Prema Nediljkovom iskazu kratko je brifirao: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan» a nakon toga je Vegar pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve koje je kupovao u seoskoj prodavaonici nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Nedugo zatim, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Dvadeseti čovjek u rukama Duška Zgonjanina

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine dospio je povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, pristao na suradnju te je Zgonjaninu i njegovim suradnicima otkrio sve pojedinosti vezane za pripremu operacije «Feniks» kao i o aktivnostima istaknutih hrvatskih emigranata u Australiji i Europi. Pod kodnim imenom «Ukrina», a s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru otputovao u Austriju. Međutim, njegova uloga ubrzo je od strane braće Andrića i Pave Vegara procijenjena sumnjivom pa su prekinuli sve kontakte s njim. Ubrzo nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedokom optužbe na sudskom procesu četvorici uhićenih Bugojanaca vođenih pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Prema mišljenju analitičara, Mijić je operativcima UDBE prenio i svoja saznanja o djelovanjima australske skupine HRB-a, odnosno Srećka Rovera, Josipa Senića, Geze Pastya i Jure Marića. Đorđe Ličina je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio.

Devetnaestorica razbila mit o stabilnosti komunističke Jugoslavije

Dugotrajna prošlost hrvatskog naroda uglavnom je bila protkana borbom za vlastitu opstojnost i sukobima sa različitim neprijateljima. U tim, nekad pritajenijim a počesto otvorenim posezanjima za hrvatskim prostorom zabilježene su primjene različitih metoda ali je primjena otvorene sile u kombinaciji sa blaćenjem zagovornika hrvatske slobode bila i ostala jedan od najčešćih oblika držanja Hrvata u pokornosti. Naravno, gola sila i teror kao i različita etiketiranja hrvatskih ljudi najčešće su primjenjivani u ime vladajućih sustava koji su hrvatski narod držali u pokornosti. I uvijek je takvo stanje rađalo prkos. Na scenu su u takvim trenucima stupali mladi ljudi koji su vođeni idealima s ciljem promjene nametnutog stanja bili spremni na osobne žrtve.
Jedan od takvih primjera dogodio se u ljeto 1972. godine. Naime, tih je ljetnih mjeseci, točnije 20. lipnja te godine, na područje tadašnje Jugoslavije, s ciljem pokretanja ustanka i rušenja komunističke Jugoslavije, ušlo devetnaest hrvatskih domoljuba. Svi odreda bili su članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), tajne organizacije koja je osnovana 1961. u Australiji, a koja je s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave slobodne Hrvatske djelovala u Europi, SAD-u i Australiji. Danas, s vremenskim odmakom od trideset i četiri godine puno se realnije mogu sagledati okolnosti pod kojima je ta operacija planirana i izvedena, kao uostalom i njene popratne pojave. Naime, s današnjih se pozicija sa apsolutnom sigurnošću može kazati da je ova akcija izvedena iz potpuno domoljubnih razloga. Naime, dugogodišnji komunistički teror, prosvjedi hrvatskih studenata, tadašnja politička previranja bila su za Ambroza i Adolfa Andrića, Pavu Vegara i ostale pripadnike Bugojanske skupine uvjerljivi dokazi da je hrvatski narod spreman za ustanak i rušenje Jugoslavije. Nakon kratkih priprema organizirano je ljudstvo, naoružanje i logistička potpora i inicijalna skupina za dizanje ustanka ušla je u Jugoslaviju s jasno definiranom zadaćom pokretanja ustanka u Hercegovini, Lici i Dalmaciji. Skupina se već 20. lipnja 1972. našla u Sloveniji a već 25. lipnja bila je na planini Raduši u sukobu sa milicijom a nedugo zatim i sa aktivnim i pričuvnim snagama JNA. U sukobima koji su kasnije uslijedili poginulo je 15 članova te skupine, a neki su najprije zarobljeni, potom likvidirani. Četvorici se sudilo na sudskom procesu u Sarajevu.
Sama činjenica da je jugoslavensko partijsko vodstvo na čelu sa Josipom Brozom Titom u borbu protiv devetnaest hrvatskih domoljuba uključilo trideset tisuća pripadnika tadašnjeg SUP-a i JNA zorno govori o situaciji koja je u to vrijeme vladala u Jugoslaviji i strahu partijskog vrha i njemu podložnih sluga jugoslavenskog komunističkog režima. Bugojanska skupina je boreći se dva mjeseca protiv 30 tisuća jugoslavenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslavenske vojske i policije te o unutarnjoj koheziji i stabilnosti Jugoslavije. Ovih devetnaest mladića uzdrmali su temelje jugoslavenske tamnice naroda koji se nikada kasnije i unatoč državnom teroru, batinjanjima, političkim ubojstvima i drugim vidovima represije nikada više nisu stabilizirali. Devetnaest godina kasnije, Jugoslavija se jednostavno urušila a na tim ruševinama nastala je Republika Hrvatska. Proces hrvatskog osamostaljivanja, kao što znamo, onemogućavan je raznim metodama od kojih je velikosrpska agresija bila svakako najteža i najopasnija. I upravo u toj agresiji najveći dio tereta ponijeli su momci rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina, odnosno generacije mladića rođenih u vrijeme ili nekoliko godina prije upada Bugojanske skupine. Ovakav jedan fenomen, svakako zaslužuje detaljnu analizu. Skupine neovisnih stručnjaka raznih profila trebali bi se primjenom znanstvenim metoda pozabaviti istraživanjem fenomena: zbog čega su mladići u čije je obrazovanje jugoslavenski sustav toliko puno ulagao zapravo završili onaj dio posla koji su započeli braća Andrići, Pavao Vegar te ostali članovi Bugojanske skupine ? Vjerujem da bi odgovor na ovo pitanje povijesno vrednovao ulogu i značaj Bugojanske skupine.

Komunistički kadrovi inkorporirani u današnji sustav onemogućavaju saznavanje istine o Bugojanskoj skupini

U vrijeme i nakon upada Bugojanske skupine jugoslavenska su režimska pera pokušavala na sve moguće načine obezvrijediti ovaj događaj, a istaknuti čuvari jugoslavenskog režima išli tako daleko da su u javnost sustavno proturali različite dezinformacije koje su imale za cilj umanjiti značaj ove akcije te na taj način sustavno zatirati svaku želju za hrvatskom samostalnošću. Naravno, sve te aktivnosti koordinirale su tajne jugoslavenske službe koje su preko sebi odanih novinara i režimskih pisaca raznih profila pokušavali omalovažiti viteški pokušaj članova Bugojanske skupine. I unatoč činjenici da Jugoslavije nema već petnaest godina malo se toga promijenilo. Sluge jugoslavenskog komunističkog režima u međuvremenu su završili transformaciju u demokrate europskog profila i nekadašnje su beogradske šefove zamijenili moćnicima današnjice. I upravo zahvaljujući takvoj transformaciji i danas se nalaze na ključnim mjestima u državnim strukturama, gospodarstvu i medijima. Zahvaljujući njima istina o Bugojanskoj skupini kao i mnoge druge tajne iz tog doba i danas je obavijena velom misterije.
Fumić ne želi govoriti o rezultatima istrage
Zanimljivo je da je jedan od istražnih sudaca u postupku protiv članova skupine bio i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, a danas član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Štoviše, Fumić je jedan od možda posljednjih živućih neposrednih svjedoka toga procesa. Fumić je u to vrijeme radio kao vojni istražni sudac u Zagrebu, ali je zbog sudskog procesa Bugojanskoj skupini poslan nakratko u Sarajevo kao ispomoć. Prema vlastitom priznanju, izrečenom prošle godine u izjavi za jednu hrvatsku dnevnu tiskovinu, Fumić je bio jedan od istražitelja i saslušavao je četvoricu preživjelih članova Bugojanske skupine : Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludvika Pavlovića. Bila je to velika istraga, ne samo protiv te četvorice nego i protiv niza drugih ljudi koji su u Jugoslaviju ušli s putovnicom, kazao je tom prigodom Ivan Fumić. Fumića starost ne onemogućava da u današnjoj Hrvatskoj zajedno sa svojim istomišljenicima velikosrpsku pobunu iz lipnja 1941. veliča kao antifašistički ustanak. Međutim, zavjet šutnje ga očito sprječava, kao i njegove istomišljenike, da progovore o istrazi i suđenju pripadnicima Bugojanske skupine i njihovim simpatizerima.
Prema autentičnim dokumentima, Sudsko vijeće Vojnoga suda u Sarajevu koje je vodilo ovaj proces činili su: pukovnik Aleksa Bilan (predsjednik) i pukovnik Luka Novak te suci porotnici: pukovnik Salih Zaimović, potpukovnik Ratko Šubat, potpukovnik Ivan Aušperger, te zapisničarka Anka Krnjajić.
Vrhovni vojni sud u Beogradu, koji je razmatrao prvostupanjsku presudu bio je sačinjen od: general bojnika dr. Vuka Gozze-Gucetića (predsjednika) i pukovnika Radovana Marića te sudaca porotnika: pukovnika Jerke Borasa, pukovnika Antuna Lovrića i potpukovnika Ive Grege, te zapisničara satnika Petra Miličevića.

Dvadesetogodišnje robijanje Lovre Solde

Uvidjevši kako je vrijeme za podizanje ustanka pogrešno odabrano, «Bugojanci» su se već nakon sukoba kod Rumboka 27.lipnja podijelili na nekoliko manjih skupine nadajući se da će tako lakše pronaći izlaz iz obruča daleko nadmoćnijih snaga Milicije i JNA. U jednoj skupini tako su se našli Ambroz Andrić, Mirko Vlasnović, Vidak Buntić i Pavo Vegar. U narednih nekoliko dana oni su se preko Vrana, Čvrsnice i Čabulje uspjeli spustiti u rajon Mostarskog blata a odmah zatim su se preko brda Trtle uputili prema Ljubuškom. Ono što se, rekonstruirajući dostupne izvore i izjave očevidaca, sa sigurnošću može utvrditi svakako je činjenica da su spomenuta četvorica koncem prve polovice srpnja nekoliko dana boravili na tromeđi čitlučke, ljubuške i širokobriješke općine. Nekoliko istraga koje su komunističke vlasti vodile kasnije a napose nekolicina izrečenih sudskih presuda ukazuju na činjenicu da su Andrić, Vlasnović, Buntić i Vegar u tom području imali jako dobru potporu lokalnog stanovništva. U prilog toj tvrdnji idu i dokumenti iz sudskog spisa Lovre Solde Šetkušića koga su tadašnje komunističke vlasti uhitile 02. kolovoza 1972. godine. Nedugo zatim Soldo je osuđen na desetogodišnju robiju a razlog njegovog robijanja, koje je odležao u cijelosti, jasno je navedeno organiziranje potpore Andrić-Vegarovoj skupini. Zanimljivo je istaći da ovo nije jedino njegovo robijanje. Prvi puta je uhićen 1938.godine, te je zbog dijeljenja letaka sa hrvatskim sadržajem osuđen na godinu i pol zatvora. Početkom 1941. godine mobiliziran je u staro-jugoslavensku kraljevsku vojsku a njegova uloga u travanjskim događanjima 1941. godine bila je iznimno djelatna. Naime, sa skupinom istomišljenika, u kojoj su bili Mirko Lesko, Dane Miloš, Bože Skoko i drugi, uspijeva obiti skladište kraljevske vojske u Mostaru, naoružati se te prebaciti u Trebižat kod Čapljine, gdje su narednih dana pružili žestok otpor četnicima i kraljevskoj vojsci. Završetak rata dočekao je kao invalid, u rodnom Ograđeniku.
Zajedno sa bratom i sinom Ivanom uhićen je 24.lipnja 1945. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Kasnije se saznalo da je bio prutalno otet od strane OZNE i nekoliko mjeseci bio zatočen u jednoj jami. Nakon toga prebačen u mostarski zatvor iz koga je pušten nakon sedam mjeseci. Sredinom 1947. godine, pod prijetnjom smrću, bježi iz Hercegovine ali uskoro ponovo biva uhićen i doveden u Mostar, gdje je osuđen na višegodišnju robiju. U Zenici je odležao sedam godina a u rodno mjesto se vratio u jesen 1954. godine. Preminuo je kao 84.-godišnjak u rodnom Donjem Ograđeniku 01.travnja 1994. godine. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika iz Čitluka postavilo je spomen ploču na njegov grob a njegovu rodnu kuću preuredilo u Spomen dom.

Direkt / Mostar

četvrtak, 04.06.2009.

Agent KOS-a u novoj operativnoj akciji protiv Hrvata

Hrvatska vojska se po zapovijedi Franje Tuđmana povukla iz Bosanskog Broda i prepustila Posavinu Vojsci Republike Srpske, izjavio je prije nekoliko dana Sefer Halilović, ratni zapovjednik Armije BiH za Radio Slobodnu Europu. Potpuno srpsko ovladavanje prostorom Posavine i etničko čišćenje koje je nakon toga uslijedilo, prema Halilovićevom mišljenju je, opet, posljedica navodnog dogovora Tuđman-Milošević. Naravno, pri tome Halilović, kao i ostali zagovornici ove teze, ne nudi nikakav dokaz kojim bi koliko-toliko potkrijepio ovu iznimno klimavu i nikada i ničim dokazanu tezu. U spomenutom je razgovoru Halilović iznio i vrlo zanimljivo promišljanje o HVO-u. Upitan što misli o ulozi HVO-a u obrani BiH, ratni zapovjednik Armije BiH i osoba pod čijim su se zapovijedanjem dogodili monstruozni zločini nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu kazao je kako su, po njegovom mišljenju, naravno, postojala dva HVO-a. «Jedan je bio Bobanov koji je djelovao kontra države i jedan koji je bio u strukturi Armije BiH», naglasio je tom prigodom ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović.

Prijeratni suradnik KOS-a

Prema podacima do kojih je Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatske vojske došla u sklopu operativne akcije «Janjičar», Sefer Halilović je kao oficir JNA bio višegodišnji suradnik KOS-a. U obavještajnoj akciji koju je od 1989. do 1991., pod kodnim imenom «Štit», provodila beogradska središnjica KOS-a, Halilović je bio angažiran u akciji uhođenja i prisluškivanja čelnih ljudi HDZ-a u istočnoj Slavoniji. Prema vlastitom iskazu, kojeg je 5. studenoga 1993., odnosno nedugo nakon neuspjeha napadne operacije «Neretva 93», dao Centru službi sigurnosti Sarajevo, Halilović je u predratno vrijeme prikupljao informacije i prisluškivao Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša i druge čelnike tadašnjeg HDZ-a u Osijeku, Đakovu, Vinkovcima i drugim mjestima u Slavoniji. O informacijama do kojih je došao obavještavao je, kako ističe u iskazu, generala Aleksandra Aksentijevića a prema vlastitom priznanju doznao je i pojedinosti o formiranju ZNG-a i uvozu naoružanja iz Njemačke i Mađarske, tvrdeći da su to naoružanje uvozili «hrvatski ekstremisti» zbog stvaranja i naoružavanja «paravojnih jedinica HDZ-a», kako je u svom iskazu nazvao prve postrojbe ZNG-a.
Uspoređujući Haliloviću prijeratnu djelatnost i njegovu ulogu u KOS-u sa njegovim posljednjim izjavama nedvojbeno je da se još jedanput točnom pokazala ona narodna da «vuk dlaku mijenja ali ćud nikako». Halilović je, naime, kao oficir JNA i suradnik KOS-a u predratnom razdoblju, dovoljno znao o snazi JNA i njenim operativnim planovima a sudeći prema iskazu koji je 1993. godine dao Centru službi sigurnosti Sarajevo dovoljno je znao i o ljudstvu te količini i vrsti naoružanja kojom je na početku rata raspolagala hrvatska strana, odnosno «paravojne jedinice HDZ-a», kako je prve postrojbe ZNG-a nazivao u svojim obavještajnim izvješćima namjenjenim njegovim beogradskim šefovima.
Naravno, Halilović se nije, a što bi kao profesionalni vojnik svakako trebao, upuštao u analizu ljudstva i naoružanja kojim su u to vrijeme raspolagale dvije strane. Nego je iznoseći paušalne ocjene i ničim dokazane teze pokušao dati svoj doprinos daljem širenju dobro poznate teze o navodnoj hrvatsko-srpskoj agresiji na BiH. Takvim postupkom Halilović se opet deklarirao kao sluga onih središta moći koji svojom politikom pokušavaju umanjiti stupanj odgovornosti jedinog agresora. Pokušavajući pri tome ravnomjerno podijeliti krivnju između agresora i žrtve. Uspoređujući samo ovdje spomenute Halilovićeve iskaze date u vremenskom rasponu od šesnaest godina samo se po sebi nameće pitanje: Zbog kojih sve razloga Sefer Halilović ne govori istinu?

Zašto Halilović šuti o aktivnostima JNA u Bosanskoj Posavini?

Govoreći o povlačenju Hrvatske vojske iz Bosanske Posavine, koncem travnja i početkom svibnja 1992., Halilović želi ostaviti dojam kako su postrojbe Hrvatske vojske u to vrijeme bile respektabilna vojna snaga koja je imala potpuni vojnički nadzor nad tim prostorom BiH. Što uopće ne odgovara istini. Naravno, većina činjenica iz tog razdoblja uglavnom je poznata mnogima, pa tako i Seferu Haliloviću. Naime, Halilović zasigurno zna većinu, a možda i za sve aktivnosti banjalučkog i tuzlanskog korpusa JNA koje su ove dvije postrojbe JNA poduzele u drugoj polovici 1991. godine.
Svakoj prosječno informiranoj osobi koju ova materija zanima, pa tako i Seferu Haliloviću, poznati su čak i detalji vezani za borbene aktivnosti banjalučkog korpusa tijekom druge polovice 1991. godine u zapadnoj Slavoniji. Zahvaljujući upravo tom korpusu, koji je Republiku Hrvatsku napadao s teritorija BiH, JNA je uspjela ovladati najvećim dijelom zapadne Slavonije, odnosno prostorom od Save do Papuka. Nadljudskim naporima hrvatskih dragovoljaca osujećena je srpska nakana prodora do Virovitice, čime bi sjeverna točka velikosrpske crte snova bila pretvorena u realnost. Seferu Haliloviću je, također, iznimno dobro poznato da je upravo u tijeku tih borbi, odnosno 25.rujna 1991., Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta naoružanja i vojne opreme u SFRJ, čime je Miloševićevom ratnom stroju dana mogućnost da na brzinu «ognjem i mačem» pokori nenaoružani hrvatski narod. Odgovor na pitanje zbog čega Milošević nije uspio, a imao je pod nadzorom u to vrijeme treću vojnu silu u Europi, leži upravo u Republici Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu, što Seferu Haliloviću, očito je, iznimno smeta.
Seferu Haliloviću poznate su i pripremne aktivnosti Tuzlanskog korpusa, odnosno 17. korpusa JNA, realizirane u rujnu i listopadu 1991. godine. Tako bivši agent KOS-a i ratni zapovjednik Armije BiH jako dobro zna da je zapovjedništvo Tuzlanskog korpusa koncem rujna i početkom listopada 1991. godine na prostoru Bosanske Posavine formiralo dva «izmeštena zapovedna mesta». Zapovjedništvo tih "izmeštenih" snaga JNA zaduženih za zapadni dio Bosanske Posavine, odnosno za općine Bosanski Brod, Derventu, Doboj i Modriču, stacionirano je u selo Podnovlje u blizini Doboja. Ovo selo je, prema mišljenju Halilovićevih kolega iz JNA, imalo izniman operativno-taktički značaj, a temeljni razlog za to su cestovni pravci koji se križaju u spomenutom mjestu. Kroz ovo selo, naime, prolaze cestovni pravci Bosanski Šamac - Sarajevo, odnosno Bosanski Brod - Tuzla a u neposrednoj blizini ovog sela nalazile su se u to vrijeme i dobro opremljene vojarne JNA u Derventi, Doboju i Tuzli.
Drugo «izmešteno zapovedno mesto», formirano je za istočni dio Posavine, odnosno za općine Brčko, Bosanski Šamac, Gradačac, Modriča, Odžak i Orašje, a zapovjedništvo tuzlanskog korpusa JNA razmjestilo ga je u Pelagićevo, selo smješteno na križanju putnih pravaca Tuzla-Orašje i Bijeljina-Banja luka.
I ova činjenica je i te kako poznata Seferu Haliloviću. Međutim, Halilović je jednostavno pokušava prešutjeti. Naravno, takvi Halilovićevi postupci nisu iznenađujući. Ukoliko bi, naime, usporedo sa svojim konstrukcijama o navodnoj Tuđmanovoj prodaji Bosanske Posavine, istovremeno progovorio i o ovome, sam bi denuncirao tezu koju on i njegovi zaštitnici godinama šire.
Stoga, Sefer Halilović i postupa ovako površno. Prešućuje povijesne činjenice a u javnosti širi teze bez bilo kakvog uporišta. I vrapcima na grani je valjda jasno da je Bosanska Posavina bila sastavnim dijelom SFRJ u razdoblju između 1945. i 1992., tako da u tom razdoblju tamo nisu mogle postojati nikakve tajne a najmanje Tuđmanove postrojbe. Isto tako, svakome pojedincu koji pred sebe stavi običnu kronologiju političkih i ratnih događanja u Hrvatskoj i BiH postat će vidljivo koje su i kakve političke, sigurnosno-obavještajne i vojne pripreme obavili pripadnici JNA, SDB-a i KOS-a u razdoblju između lipnja 1991. i travnja 1992. godine u Bosanskoj Posavini. Svima osim ratnom zapovjedniku Armije BiH.

Samoorganiziranje Hrvata najzaslužnije za opstanak BiH

Ogromnoj većini hrvatskog naroda u BiH postalo je već 1991. sasvim vidljivo kako će nakon Republike Hrvatske na red doći i agresija na BiH. Odnosno na hrvatski i bošnjački narod. Hrvatski narod u BiH je, stoga, već koncem 1991., u suradnji s Republikom Hrvatskom počeo obrambene pripreme koje su, što je bilo sasvim logično te politički i vojnički opravdano, svoju obranu počeo organizirati na četiri težišna uporišta: Livanjsko-duvanjskom, neretvanskom, srednjobosanskom i posavskom. Tadašnji politički prvaci hrvatskog naroda u BiH bili su na ovakav način prisiljeni iz prostog razloga što je njihov prirodni politički saveznik Alija Izetbegović u to vrijeme još uvijek vjerovao Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj klici okupljenoj oko Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i Generalštaba JNA. Pozivajući JNA da dođe u BiH Izetbegović je zapravo omogućio Miloševiću da u tišini okupira BiH te je na taj način zadrži u okvirima «krnje» Jugoslavije. Kako se izbjegao ovaj po hrvatski narod iznimno poguban scenarij političko vodstvo hrvatskog naroda u BiH krenulo je u već spomenuti oblik političkog i vojnog samoorganiziranja što je u konačnici dovelo do zaustavljanja agresorske JNA u Livanjskom polju i dolini Neretve a istovremeno je obranjena i srednja Bosna. Upravo zahvaljujući tom organiziranju obranjena je državnost BiH. I upravo u toj činjenici skriva se istina koja Seferu Haliloviću i njegovim istomišljenicima nikako ne ide u prilog. Stoga se Halilović vrlo negativno izražava o «Bobanovom HVO-u», kako on naziva postrojbe Hrvatskog vijeće obrane HZ Herceg-Bosne. Naravno, Halilović jako dobro zna da su upravo te postrojbe najzaslužnije za obranu Livna i Tomislavgrada; Mostara, Čapljine, Konjica i Stoca; Viteza, Busovače, Novog Travnika i mnogih drugih mjesta. Upravo je ta obrana, organizirana kroz HZ Herceg-Bosnu, obranila Bosnu i Hercegovinu ali i južni dio Republike Hrvatske. Zasluge HVO-a za obranu BiH Seferu Haliloviću su, očito je, «trn u oku». I ne samo njemu. Ta činjenica smeta svima onima koji žele širiti mit o Armiji BiH kao jedinom vojnom faktoru zaslužnom za opstanak BiH. Međutim, činjenice im nikako ne idu u prilog. Stoga im i trebaju konstrukcije, poput ove Halilovićeve.

Plaća li Halilović cijenu zbog oslobađajuće presude ?

Pokreti postrojbi JNA u drugoj polovici 1991. i samoorganiziranje srpskog naroda pod vodstvom Karadžićevog SDS-a dovelo je i do samoorganizioranja hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini. Naravno, hrvatski narod u tim trenucima nije mogao ništa očekivati od službenog Sarajeva pa su stoga sve oči hrvatskog naroda u tom dijelu bile uperene prema Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Osijeku i dalje prema Zagrebu. Samoorganiziranje Hrvata i najvećeg djela Muslimana u tom području olakšano je zahvaljujući činjenici da je najveći dio nesrpskog pučanstva u tim područjima živio u homogenim cjelinama, što je samo po sebi pogodovalo samoorganiziranju i kasnijoj obrani. Sve ove činjenice Sefer Halilović također jako dobro poznaje. Zna Sefer Halilović, isto tako, da su regularne postrojbe Hrvatske vojske ušle na teritorij Bosanske Posavine tek nakon međunarodnog priznanja BiH. Cilj tog ulaska bila je zaštita hrvatskog i bošnjačkog naroda koji je bio izložen brutalnoj velikosrpskoj agresiji ali i postavljanje sustava aktivne obrane na koju je prema međunarodnim konvencijama Republika Hrvatska imala puno pravo. Nekadašnji agent KOS-a i ratni zapovjednik Armije BiH, isto tako, zna da su postrojbe Hrvatske vojske na prostor tada već međunarodno priznate BiH ušle tek u prvoj polovici travnja 1992. i to na temelju «Zagrebačkog sporazuma» čije je potpisivanje izričito zahtijevao njegov tadašnji šef Alija Izetbegović. Seferu Haliloviću je također poznato da je Hrvatska vojska ušla isključivo u područja naseljena nesrpskim narodom i niti jednog trenutka nije u potpunosti ovladala tim prostorom niti je, zajedno s tamošnjim postrojbama HVO-a, stigla obaviti sve pripremne predradnje bitne za dugoročni nadzor nad tim prostorom. Haliloviću je, svakako, znan i izniman značaj tog prostora, kako za Karadžićeve, tako i za tada pobunjene Martićeve Srbe. Bivšem KOS-ovcu zasigurno je poznato da tim prostorom prolazi komunikacijski pravac koji je bio od strateškog značaja za Slobodana Miloševića. Sve mu je to kao dugogodišnjem vojniku profesionalcu poznato a opet prešućuje činjenice, šireći istodobno laži. Halilović se očito vodi onom narodnom da «sto puta ponovljena laž postaje istinom». Na koncu se postavlja dvojba: Zbog čega sve ovo Haliloviću uopće treba?
Prvi je razlog, zasigurno, već spomenuta teorija o Armiji BiH kao jedinom vojnom faktoru zaslužnom za opstanak BiH, čemu činjenice ne idu u prilog. Drugi razlog je svakako predizborna kampanja, koja je u BiH upravo u tijeku, te činjenica da se Halilović nalazi na čelu političke stranke koja pod svaku cijenu želi pridobiti naklonost bošnjačkog biračkog tijela. Treći, i po svemu sudeći, najveći razlog leži prema nekim saznanjima u činjenici da je Sefer Halilović, i unatoč tome što mu je dokazano planiranje i koordiniranje svih aktivnosti u operaciji «Neretva 93» oslobođen haških optužbi. I četvrti razlog, po mnogima je njegova prijeratna, a prema nekim tvrdnjama, i ratna te poratna suradnja s KOS-om i nekim inozemnim obavještajnim službama.

Direkt / Mostar

srijeda, 03.06.2009.

Vraćaju li Srbi u miru ono što izgube u ratu ?

Blistave vojničke pobjede Hrvatske vojske i Hrvatskih snaga ostvarene u bitkama vođenim, u Republici Hrvatskoj i BiH, tijekom 1995. godine, dovele su do potpune promjene dotadašnje vojno-političke situacije na prostorima nastalim raspadom komunističke Jugoslavije. Koncem 1994., naime, oslobođen je Kupres i dijelovi Livanjskog polja a odmah zatim Hrvatske su snage ovladale obroncima Dinare, čime se Knin našao na dometu hrvatskog topništva. Nakon potpisivanja Splitskog sporazuma, koncem srpnja te iste godine, snage HV-a i HVO-a ovladale su Glamočem i Grahovom čime je strateška pozicija Knina, kao i južnog dijela tzv. Srpske krajine, bila opako uzdrmana. Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, dovela je oslobađanja privremeno okupiranih hrvatskih područja, odnosno do potpunog nestanka tzv. Republike srpske krajine. Kad je u pitanju BiH, zahvaljujući vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, okončana je višegodišnja srpska opsada Bihaća a stvoreni su i svi preduvjeti za dalje potiskivanje pobunjenih Karadžićevih Srba. I uistinu, u operacijama «Maestral» i «Južni potez», koje su nakon toga uslijedile, Hrvatske snage su ovladale Drvarom, Šipovom, Jajcem i Mrkonjić Gradom, čime je i Karadžićeva Republika Srpska dovedena na rub nestanka. Međutim, dalje napredovanje Hrvatskih snaga i 5. korpusa Armije BiH zaustavljeno je na samo 22 km od Banja Luke. Uslijedila je diplomatska akcija a odmah zatim i primirje koje je Mladićevu soldatesku spasilo od sigurnog vojničkog poraza a Miloševićev Beograd od novog vala izbjeglica. Nisu rijetki oni koji se danas pitaju zašto je dr. Franjo Tuđman odustao od daljih vojničkih akcija i konačnog sloma Karadžić-Mladićeve soldateske. Odgovor na ovo pitanje je jednostavan ako se zna da su tadašnji mirovni posrednici, odnosno diplomate zemalja članica kontaktne skupine, u dogovoru sa Miloševićem, zaprijetili službenom Zagrebu da će sve srpske izbjeglice iz Bosne biti prebačene na privremeno okupirani hrvatski teritorij u istočnoj Slavoniji. Tim potezom, smatraju analitičari, Miloševićev je režim u Beogradu bio zaštićen od novog vala od oko milijun srpskih izbjeglica iz Bosne a njihovim smještanjem na prostor istočne Slavonije bilo bi onemogućeno oslobađanje tih prostora od strane Hrvatske vojske.
Po potpisivanju primirja, u ovakvim su uvjetima uslijedili pregovori u Daytonu a njihovim okončanjem rođena je Daytonska BiH, ugovorna zajednica između Granić-Gelbardovog čeda zvanog Federacija BiH i ostatka BiH, odnosno Republike Srpske. Tako su bosansko-hercegovački Srbi i njihov zaštitnik Slobodan Milošević, diplomatskim putem i uz pomoć svojih saveznika uspjeli osujetiti potpuni vojnički poraz i krah projekta Velike Srbije. Međutim, danas, 11. godina kasnije, situacija je znatno izmijenjena !

Još jedna srpska administrativna jedinica u BiH ?!

Većina onih koji su, u prosincu 1995., vidjeli daytonske zemljovide s ucrtanom međuentitetskom crtom razdvajanja, sumnjičavo su slijegali ramenima, pokazujući pri tome prstom na prostor Drvara i Grahova. Naravno, predviđajući da bi zahvaljujući nedosljednoj primjeni Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma upravo taj prostor mogao biti operativna osnovica za novu velikosrpsku ekspanziju. Bilo vojnu ili mirnodopsku. Podatak da su hrvatski prognanici nakon rata upravo na tim prostorima našli svoj novi dom kazuje da su i političke elite razmišljale na sličan način. Tako je do konca 1996. godine svoj privremeni dom u Drvaru pronašlo 766 prognanih hrvatskih obitelji sa 2355 članova a već koncem 1997. taj je broj narastao na 1341. obitelj s 4464 članova. Događanja koja su nakon toga uslijedila rezultirala su masovnim povratkom Srba a hrvatski prognanici, privremeno smješteni u Drvaru, bili su prinuđeni nastaviti tražiti svoj nova utočišta u Republici Hrvatskoj ili dalje. Iz prostog razloga što nisu stvoreni uvjeti za njihov povratak u Republiku Srpsku ili na prostore Federacije BiH s bošnjačkom većinom, od kud su protjerani u vrijeme rata. Posljednji lokalni izbori pokazali su Srbi na prostoru općina Drvar, Glamoč i Grahovo opet većinski narod a najnovije izjave njihovih političkih čelnika kazuju da ni u kom slučaju nisu zadovoljni sadašnjim statusom unutar Herceg-bosanske županije.
Najavljujući u više navrata odcjepljenje od Federacije BiH, drvarski Srbi otvoreno pokazuju da u budućnosti žele biti u sastavu Republike Srpske ili oformiti vlastitu administrativnu jedinicu. I jedna i druga varijanta, naime, u potpunosti im odgovara. Naravno, kao prijelazno rješenje. A sve zbog činjenice da je srpsko političko vodstvo, koje drvarske Srbe koristi kao instrument vlastite politike u potpunosti svjesno spoznaje da je upravo taj prostor jedna od operativnih osnovica za povratak na stanje prije Oluje, odnosno na reaktiviranje plana Z-4.

Štrbac: Reaktivirat ćemo plan Z-4

Reaktivirat ćemo plan Z-4 kojim Srbima u Hrvatskoj vraćamo političku, ekonomsku i kulturnu autonomiju u Hrvatskoj, izjavio je prije određenog vremena Savo Štrbac, predsjednik Centra za istraživanje i dokumentaciju Veritasa, bivši oficir KOS-a i nekadašnji tajnik vlade tzv. Republike srpske krajine. Štrbac, jedan od suradnika Tužiteljstva Haškog suda i autor najvećeg dijela optužnice protiv generala Ante Gotovine u više je navrata isticao kako ova optužnica, prema njegovom mišljenju, 'redefiniše istoriju'. Ukoliko se pred Haškim sudom generalu Anti Gotovini i ostalim zapovjednicima najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija uspije dokazati krivnja, smatra Štrbac, na čemu, javno priznaje, već godinama sustavno radi, onda će ti isti zapovjednici biti osuđeni i proglašeni ratnim zločincima a oslobodilačke akcije koje su vodili bit će okarakterizirane kao zločinačke. U tom slučaju, prema logici Save Štrbca i njegovih mentora, ni Oluja se više neće moći nazivati blistavom pobjedom Domovinskog rata. Samim tim država nastala na zločinu ne može nastaviti vlastito postojanje, već se njeno ustrojstvo mora iz temelja redefinirati. Upravo u tome, Štrbac i njegovi mentori vide svoju priliku. Haške optužnice protiv hrvatskih generala, u čije su kreiranje i sami uložili iznimno puno truda, pokušat će iskoristiti kao novi velikosrpski zamašnjak u Republici Hrvatskoj.
Putem presuda Haškog suda, očito je, Srbi kane ne samo lažirati povijesna događanja nego i reaktivirati plan Z-4., što i Savo Štrbac otvoreno priznaje. Plan koji su osmislili UN, EU, SAD i Rusija ali ga je tadašnje vodstvo pobunjenih kninskih Srba nije prepoznalo te odbilo potpisati. Nepotpisivanjem spomenutog plana Martić, Babić, Štrbac i ostali omogućili su tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu provođenje operacije Oluja i oslobađanje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske. Da je kojim slučajem tadašnja vlada tzv. Republike Srpske krajine, prepoznala odrednice tog plana i prihvatila ga, danas bi Republika Hrvatska bila ugovorna država u kojoj bi jedan od entiteta bila i Republika Srpska Krajina. U tom slučaju, realno se može pretpostaviti, Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice a današnja RS i tzv. RSK, koju Štrbac i njegovi mentori žele reaktivirati, nadovezane jedna na drugu, bile bi politička realnost. S velikim izgledima za buduće međusobno udruživanje i uspješan završetak projekta velike Srbije. Međutim, slijed događaja koji je uslijedio doveo je do polovičnog uspjeha a potpuni slom velikosrpskog projekta onemogućio je Daytonski mirovni sporazum. Zahvaljujući tadašnjem diplomatskom pritisku međunarodne zajednice i Daytonskom sporazumu, Milošević je uspio sačuvati polovicu BiH ali i vlastiti opstanak na vlasti. Danas, jedanaest godina kasnije Slobodan Milošević više nije među živima. Ta slučajnost, a prema nekim tvrdnjama i namjera, dovela je do nemogućnosti izricanja kazne osobi koja je s ciljem stvaranja Velike Srbije pokrenula nekoliko osvajačkih ratova. U situaciji kad Milošević i Babić više nisu među živima a Ratko Mladić i Radovan Karadžić više su od desetljeća nedostupni Haškom sudu, hrvatski general Ante Gotovina najviše je rangirani pojedinac u haškom pritvoru a to je samo po sebi već dovoljan presedan za stvaranje novih presedana. Stoga se i reaktiviranje plana Z-4 uopće više ne čini nerealnim. Naravno, pod uvjetom da vlasti u Republici Hrvatskoj i dalje budu sjedile skrštenih ruku. Sudski proces Savi Štrpcu kao visokopozicioniranom dužnosniku RSK zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni i zločinačkom pothvatu, razotkrivanje uloga njegovih pomagača unutar Republike Hrvatske te redefiniranje suradnje s Tužiteljstvom Haškog suda bilo bi više nego dovoljno upozorenje za početak. Na takav način, hrvatska bi vlast, smatraju mnogi, najbolje pomogla Anti Gotovini te ostalim hrvatskim državljanima optuženih na temelju dokumenata krivotvorenih od strane Save Štrpca i njegovih suradnika.

Direkt / Mostar

utorak, 02.06.2009.

Hrvatski emigranti mete udbaških ubojica

Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su metodom analitičke obrade na različite načine pristiglih informacija došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje imaju izgleda politički ujediniti u to vrijeme dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, postojala je osnovanu bojazan kako bi to početkom sedamdesetih godina moglo poći za rukom Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Spomenuta dvojica su, prema mišljenju, udbinih analitičara, bili posebno opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i hrvatskih partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države. Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva prouzročenog položajem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji, mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva izrazito odanih hrvatskoj državotvornoj ideji. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je osnovni cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine. U tim političkim ubojstvima naručenim iz Beograda živote su izgubili hrvatski domoljubi: Mile Rukavine, Krešimir Tolj, Vid Maričić, Josip Krtalić, Ante Znaor, Hrvoja Ursa i Pero Čović. Serija ubojstava nastavljena je i tijekom 1969. godine kada su udbini egzekutori usmrtili Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Tko je imao ključnu ulogu u ubojstva Josipa Senića i obitelji Ševo ?

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Stjepan Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznale kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju da je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića te djelatnika splitske Udbe koji je vođen pod pseudonimom «Mosor», doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj, tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt. Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović je informirao svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno Josip Senić, jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju. Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin. Riječ je, naime, o Vinku Radišiću, u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića i kasnijem veleposlaniku SFRJ u Beču. Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od posljedica dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U vrijeme Senićevog ubojstva, braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje, a Senićevo ubojstvo dade naslutiti kako je UDBA u to vrijeme znala jako puno o pripremama i nakanama Bugojanske skupine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić koji je sa obitelji Ševo i doputovao u Italiju. Talijanska policija Sindičića je nakon ubojstva pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio. Tako je Sindičić izbjegao suđenje i slučaj Ševo je pravno gledano bio završen.

Nalog za ubojstvo Gojka Bošnjaka dali su Vukojević i Grizelj ?

Samo dan prije uhićenja i posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, 27. srpnja 1972. godine pred ulaznim vratima gostionice Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Tom prigodom načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je ovaj put bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio a Bošnjak je ostao na životu. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića u početku je na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić. Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon izvršene provjere povjerio on osobno i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen u pitanju, njega je iz Beograda donio Jovo Popović, ustvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju, prema Vukojevićevom iskazu, bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev, Čolakov i Jelevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Nediljko Vegar je, naime, u dogovoru s bratom Pavom dan ranije došao iz Njemačke u posjet teško bolesnom ocu. Nakon susreta u bolnici, Vukojević je odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu», gdje je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je iz Jugoslavije emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić odveli su Nediljka Vegara u Vitinu te su pod psovkama, pritiscima i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao u Europu iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje vojnog roka. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA, Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka, ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa teško bolesnim ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća sa sjedištem u Grudama, inače rođeni brat Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević. Prema Nediljkovom iskazu, Vukojević ga je, uz psovke, kratko «brifirao»: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan». Nedugo poslije Vukojevićeve posjete Vegar je pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve, koje je kupovao u seoskoj prodavaonici, nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Na posljetku, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica i smjestio u vlak za Njemaku. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U nekoliko navrata, tijekom Vukojevićevih boravaka u Njemačkoj, Nediljko je kovao planove kako se osvetiti Vukojeviću. Međutim, dobro obavještrni Rade Vukojević je svaki puta uspio izmigoljiti. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Duško Zgonjanin, Sredoje Nović i navodni dvadeseti čovjek

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine iznenada je dospio povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, Zgonjaninovim agentima među kojima je bio i Sredoje Nović te još nekolicina i danas aktivnih obavještajaca, ispričao sve što je znao o pripremama Andrić-Vegarove skupine kao i o aktivnostima Srećka Rovera, Josipa Senića, Jure Marića i ostalih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Australiji. Nedugo nakon davanja iskaza Mijić je pristao i na suradnju s Udbom te je pod kodnim imenom «Ukrina», s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru, otputovao u Austriju.
Međutim, njegova uloga ubrzo je, od strane braće Andrića i Pave Vegara, procijenjena sumnjivom pa je vodstvo operacije Feniks prekinulo sve kontakte s njim. Nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedok optužbe u sudskom procesu protiv četvorice preživjelih članova bugojanske skupine: Đure Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludvika Pavlovića, vođenom pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Poznati udbin kroničar Đorđe Ličina, u svojoj je knjizi «Dvadeseti čovjek», objavljenoj u Zagrebu1979. godine, iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio. Nakon razbijanja pripadnika Bugojanske skupine te smrti Josipa Senića i obitelji Ševo, obavještajno-politička karijera Duška Zgonjanina i Stanka Čolaka te pripadnika njihovog klana doživjela je vrtoglavi uzlet. Uzlet koji, na žalost, i danas traje.

Direkt / Mostar

ponedjeljak, 01.06.2009.

Majstori obmane u službi stvaranja Zapadnobalkanske unije

Sam po sebi, zastrašujuće djeluje podatak da je u Republici Hrvatskoj, do sada, zbog počinjenih ratnih zločina, osuđeno više Hrvata nego Srba. U kontekstu te činjenice, ništa manje stravično, djeluje i spoznaja da se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu sudi hrvatskom generalu Anti Gotovini dok su, istovremeno, srbijanski generali, poput Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Momčila Perišića ili Ratka Mladića, nezanimljivi ili nedostupni Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. Isto tako, samo po sebi djeluje zastrašujuće da se šestorici čelnika HZ Herceg-Bosne na tom istom sudu pokušava suditi zbog navodnog udruživanja u navodnu zločinačku organizaciju dok se s druge strane po svaku cijenu, svim raspoloživim sredstvima brani opstanak Republike Srpske. Zašto je to tako ? Koji su ciljevi, a koji mehanizmi za njihovu realizaciju ? Pokušajmo to raščlaniti ! Idemo redom:

Ranije tajno svjedočenje građanina Stjepana Mesića u procesu protiv Tihomira Blaškića ovom je posljednjem donijelo, još u prvostupanjskom procesu, drakonsku kaznu od 45 godina zatvora. Međutim, nakon prvostupanjske presude, njegov odvjetnik Ante Nobilo, iznenada, i u dogovoru sa tužiteljstvom, mijenja strategiju obrane optuženog Blaškića, postavljajući tezu o navodnoj dvostrukoj crti zapovijedanja, tražeći nakon toga svjedoke i dokaze za takvo što. U konačnici, Tihomir Blaškić biva osuđen na deset godina zatvora ali se njegova presuda u javnosti pokušavala i pokušava predstaviti kao oslobađajuća, pri čemu se zaboravlja naglasiti da je čovjek bez iti jednog konkretnog dokaza najprije osuđen na 45 a zatim na 10 godina zatvora. Ono što je najgore, a što se sustavno pokušava prešutjeti, je činjenica da je taj čovjek osuđen te da će kao takav doživotno nositi stigmu osuđenika za ratne zločine.
Međutim, najnovija događanja pokazuju kako bi moglo doći do dodatnog usložnjavanja situacije oko Blaškićevog slučaja. Naime, haški su eksperti prije određenog vremena objavili da je ključni dokument, na kome je temeljeno smanjenje kazne Blaškiću, zapravo krivotvorina, skrojena kao i mnoge druge u Republici Hrvatskoj. I to u vrijeme Račan-Mesićevog upravljanja Hrvatskom. To što je na temelju te krivotvorine Dario Kordić dobio 25-godišnju pravosnažnu kaznu, kao i činjenica da se upravo zahvaljujući dobrim dijelom i toj krivotvorini pred Haškim sudom danas vodi sudski postupak protiv šestorice čelnih ljudi HR Herceg-Bosne, malo koga izgleda zanima. Tihomir Blaškić je, očito je, od strane određenih obavještajno-političkih krugova pomno izabran kao osoba putem čijeg će procesa dokazati labavu teoriju o dvojnoj liniju zapovijedanja, na temelju koje će, opet, u haškom pritvoru završiti mnogi a hrvatski narod opet dobiti novu stigmu. Vrlo nalik onoj sustavno širenoj nakon 1945. godine. U konačnici, izgleda, nakon svega izrečenog , otvorenom je postala mogućnost za obnovu procesa Blaškiću, što njegovom odvjetniku može poslužiti za iznošenje novih labavih teorija i naplatu novih enormnih honorara. Međutim, rijetki su oni koji na temelju činjenica žele o tome žele pisati ili govoriti. Isto tako, izgleda da su rijetki i oni koji danas uopće pridaju značaja činjenici da je Haško tužiteljstvo iz ureda sadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske na potpuno ilegalan i protuzakonit način dobilo skoro sedam stotina dokumenata s oznakom državne tajne. Neki to žele prikazati kao normalan čin suradnje s Haškim sudom. Kao što , uostalom, isti ti krugovi žele prikazati normalnom činjenicu da su britanski arhivi iz Drugog svjetskog rata još uvijek zatvoreni za javnost.

Ponovno aktualiziranje obavještajne akcije «Kameleon» iz 1999 godine, koje su pod krinkom zaštite nečijih građanskih prava i sloboda, tobože ugroženih u toj akciji, pokrenula neka sredstva javnog priopćavanja, nije ništa drugo nego još jedan primjer obmanjivanja javnosti s unaprijed definiranim ciljem, smatraju bolji poznavatelji ovdašnjih prilika. Zagovornici obrane građanskih prava i sloboda, međutim, ne žele objaviti kako su tom obavještajnom akcijom, nedvojbeno je, utvrđene sve pojedinosti o sastanku Georga Sorosa, Drage Pilsela i Ivana Zvonimira Čička na kojem je pao konačan dogovor o načinima destabilizacije Hrvatske države. Također, navodni zagovornici prava pojedinca ne žele objaviti da su istaknuti članovi Hrvatskog helsinškog odbora radili popise o navodnim masovnim hrvatskim zločinima u operaciji Oluja, prilikom koga su se na tim popisima našle i navodne žrtve za koje se kasnije ispostavilo kako se još uvijek nalaze među živima. Ti, navodni zaštitnici građanskih prava i sloboda, pogotovo, ne žele objaviti transkript razgovora nekadašnjeg tajnika Vlade samoproglašene Republike Srpske Krajine a danas čelnika Veritasa Save Štrpca i odvjetnika, i jednog od čelnika HHO-a, Čede Prodanovića, vođen u Budimpešti 1999. godine. Međutim, to su činjenice koje ne idu u prilog onim strukturama koje žele mistificirati činjenice te krivnju za rat i ratne strahote ravnomjerno rasporediti na agresora i njegove žrtve. Vodeći pri tome računa da u potpunosti prikriju sve tragove o onim skupinama i pojedincima koji su agresoru izdašno, i na razne načine, pomagali. Stoga se danas, sedam godina kasnije, ovo pitanje ponovno otvara. Međutim, otvara se na pogrešan način. Otvara se na način da se zaštita ustavnog poretka jedne neovisne države prikaže kao crimen a da se subverzivna djelatnost pojedinaca i skupina prikrije pod krinkom tobožnje zaštite njihovih građanskih prava i sloboda. S druge, pak, strane po svaku cijenu se nastoji prešutjeti detalji vezani za susret Štrbac-Prodanović, jer ako kojim slučajem dođe do objavljivanja detalja onda će i široj javnosti postati više nego jasno tko je kreirao većinu optužnica protiv hrvatskih časnika i političara, te tko to na tome ostvaruje enormne zarade. Ovakvim zamjenama teza i navodnim zalaganjem za građanske slobode zapravo se prikriva antihrvatska urota u kojoj ključne uloge na svim stranama imaju nekad visokopozicionirani pripadnici jugoslavenskih tajnih službi. I to onaj njihov dio koji je tijekom prve polovice devedesetih bio dosta tih, strpljivo čekajući svojih pet minuta.

Josip Manolić, nekada egzekutor Ozne, kasnije operativac Udbe i kratkotrajno jedan od suradnika dr. Franje Tuđmana, zahvaljujući staračkoj senilnosti sve otvorenije pokazuje kako se ni danas ne može pomiriti s obnovom Hrvatske Države. Kao svjedok tužiteljstva, Manolić je u procesu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milovoja Petkovića i Berislava Pušića nastavio tamo gdje je stao njegov dugogodišnji suradnik Stjepan Mesić. Naime, pažljiviji promatrači sudskih procesa koji se vode pred Haškim sudom smatraju kako je Mesićev zahtjev sa skidanja tajnosti s njegovog svjedočenja zapravo još jedna njegova igrarija u kojoj će zadobiti simpatije slabo informirane domaće i međunarodne javnosti. Međutim, skidanjem oznake tajnosti s Mesićevog svjedočenja ono će moći ući u spis tužiteljstva u slučaju Prlić i ostali, smatraju analitičari. Josip Manolić i njegovo pojavljivanje kao svjedoka tužiteljstva u slučaju Prlić i ostali pokazalo je kako Manolić svojim konstrukcijama zapravo želi ojačati teze koje narodski kazano «ne drže vodu» a izrečene su u Mesićevom svjedočenju u procesu protiv generala Blaškića. Nastavak Manolićevih špijunskih igara, kako se i očekivalo, dogodio se nakon njegovog povratka iz Den Haaga. Naime, Manolić je gostujući u jednoj emisiji HTV-a doslovce kazao kako je ratni ministar obrane Gojko Šušak «načinio i neke dobre stvari». Među te dobre poteze ratnog ministara pobjedničke vojske, stari je «oznaš» cinično svrstao jedino naoružavanje i opremanje Hrvatske vojske. Sitnice poput stvaranja, kadroviranja bez obrazovano časničkog kadra, uvježbavanja, blistavih vojničkih pobjeda i oslobađanja Republike Hrvatske otvoreno je prešutio. Pitanje, zbog čega je spomenuo isključivo naoružavanje i opremanje nameće se samo po sebi. U to je vrijeme, naime, Hrvatska je vodila obrambeni rat a uz srpsku agresiju bila je izložena i nametnutom embargu na uvoz naoružanja pa je trebalo puno energije i mudrosti da bi se u takvim uvjetima postigao zacrtani cilj. Svi oni kojima je hrvatska sloboda bila ili je i danas na duši složit će se da je uloga ministra obrane u takvim uvjetima iznimno složena. Bez obzira kako se on zvao. Čemu onda služe zagonetne fraze kojim se služi stari «oznaš» Manolić ?
Kao i u slučaju miniranja židovskog groblja u Zagrebu, za što je Manolić dugo godina optuživao upravo Šuška i njegove sljedbenike a za što se tek prije nekog vremena u procesu protiv Miloševića saznalo da je djelo KOS-a, Manolić je i ovim primjerom pokazao da niti on kao ni klika kojoj pripada nije želio stvaranje Republike Hrvatske. Kao i u spomenutom slučaju i ova izjava s aluzijom u vezi nabavke naoružanja je vrlo podla i slojevita. Naime, starom «oznašu» je poznato da ovakvi odgovori rasplinjuju maštu prosječno ili ispodprosječno informiranih gledatelja kojima će to odmah raspaliti maštu o švercu naoružanjem i novcima koji se tamo vrte. Naravno, zbog toga je Manolić i prešutio Šuškove zasluge u formiranju i ustrojavanju HV-a te blistavim vojničkim pobjedama. Dajući težište nedopuštenoj trgovini a prešućujući embargo koji je Republici Hrvatskoj bio nametnut, Manolić se zapravo osvećuje mrtvom Gojku Šušku za vlastiti politički brodolom ali i pokušava skrenuti pažnju sa svojih prijatelja koji su tijekom prve polovice devedesetih kormilarili brodom zvanim Vlada Republike Hrvatske te su kroz taj sustav upravljali privatizacijskim procesima i došli u posjed najznačajnijih gospodarskih subjekata u Republici Hrvatskoj. Naravno, po zakonima preuzetim od SFRJ u čije su kreiranje i osobno uložili jako puno truda.

Direkt /Mostar

ponedjeljak, 23.03.2009.

Je li šutnja znak odobravanja ? za 08. travnja 2004.

Na današnji dan prije ravno dvanaest godina politički predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini donijeli su odluku o utemeljenju Hrvatskog vijeće obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Vjerujem kako se svi dobronamjerni ljudi, izuzev naravno onih koji imaju selektivno pamćenje, zasigurno jako dobro sjećaju situacije u kojoj je donesena ta povijesna odluka. Prisjetimo se kako su prije donošenja te odluke s prostora Bosne i Hercegovine vođene ratne operacije čiji su ciljevi bili Dubrovnik, zapadna Slavonija, Dalmacija, Lika. Prisjetimo se kako su s mostarskiog, tuzlanskog, bihaćkog i banjalučkog zračnog uzletišta raketirani ciljevi u Republici Hrvatskoj. Prisjetimo se kako je i prije donošenja odluke o utemeljenju HVO-a spaljeno selo Ravno, prisjetimo se kako je prije donošenja te odluke etnički očišćena skoro čitava istočna Hercegovina. Prisjetimo se kako su jedanaest mjeseci prije utemeljenja HVO-a, srbijanski tenkovi zaustavljeni u Pologu nadomak Širokog Brijega. Prisjetimo se također i riječi tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je u izjavi za sarajevsku televiziju eksplicite naglasio : «Ovo nije naš rat !» Sve pobrojano bili su stvarni razlozi samoorganiziranja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, prvotno kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu a kasnije i kroz Hrvatsko vijeće obrane, čim su se međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine stekli uvjeti za formiranje oružane sile. Sjećajući se tih dana, svaki će se dobronamjernik, kome je Bog dao makar i prosječnu memoriju, sjetiti otvorenog poziva Alije Izetbegovića upućenog JNA-a, u kome je otvoreno pozvao Miloševićeve razaratelje Dubrovnika, Vukovara, Zadra, Škabrnje, Drniša, i mnogih drugih mjesta da ostanu u Bosni i Hercegovini i transformiraju se u Armiju Bosne i Hercegovine. Danas, dvanaest godina kasnije na obzorju imamo slijedeću političku sliku. Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, u dokumentima tužiteljstva Haškog suda etiketirani su kao zločinačka organizacija. Izabrani hrvatski političari, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, šute kao zaliveni. Oporba također. Sredstva javnog priopćavanja, jednako i ona što sebe nazivaju nacionalnim kao i ona građanskog svjetonazora, utrkuju se tko će više oblatiti hrvatske institucije i istaknute pojedince. Jednako žive i one koji nisu više među nama. U ocrnjivanju hrvatske borbe za vlastitu opstojnost posebice se ističu neka sredstva javnog priopćavanja, čiji komentatori, ispunjavajući želje svojih financijera i mentora izvode takve konstrukcije od kakvih dobronamjernom čovjeku jednostavno pamet stane. Kakvim se normalnim nazivom može nazvati jučerašnji komentar prepun mržnje, u kome novinar Drago Pilsel izvodi nevjerojatne, pa čak i manijakalne konstrukcije. U autorskom komentaru, objavljen pod naslovom «Franjo Tuđman- ubojica Hrvata» spomenuti se lik odvažio napisati i slijedeću konstrukciju : « Kada bi prešutjeli ustašluk don Živka Kustića koji je napisao da BiH nema pravo opstati i da je Tuđman bio u pravu, postali bi su-učesnici u zločinu, ošamarili bi Papu koji se založio za BiH i za nju 1994. bio spreman poginuti, pljunuli bi u lice samome Isusu koji je umirao u tijelima razapetih Hrvata Srednje Bosne i Posavine kada ih je Tuđman pribijao na križ.»
Na koncu se možemo upitati, smatra li netko da na ovakve objede moramo reagirati. U prvom redu politički predstavnici a jednako tako i svi dobronamjerni ljudi. Jer ne zaboravimo, jedna stara mudrost kaže : «Šutnja je znak odobravanja» !

nedjelja, 22.03.2009.

Sankcioniranje odgovornih za propast vlastitih projekata, za 06. travnja 2004.

Optužnica protiv generala; Gotovine, Markača i Čermaka nije ništa drugo nego osveta Republici Hrvatskoj zbog propasti plana Z-4 i opstanka Republike Hrvatske u njenim današnjim granicama, posljednjih dana često znaju naglasiti neki neovisni analitičari. Prisjetimo se spomenuti plan obznanjen je javnosti početkom 1995. godine i predviđao je široku srpsku autonomiju u Republici Hrvatskoj, uključujući i postojanje srpske vojske, srpske monete, te vlastitog obrazovnog sustava. Sposobnim odvjetnicima, uz logističku potporu države, neće biti nimalo zahtjevan posao dokazati pred Haškim sudom kako srpska krajina u Hrvatskoj nije postojala ni de facto ni de iure. Također im neće biti problem dokazati niti činjenicu kako je Republika Hrvatska, kao međunarodno priznati subjekt, po ustavnom i međunarodnom pravu bila nadležna uspostaviti svoj pravni poredak na čitavom državnom prostoru.
Međutim, jedna će druga optužnica svakako uskovitlati jako mnogo prašine u Haškoj sudnici, ali i u međunarodnim odnosima, te unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, a riječ je optužnici protiv političkog i vojnog vrha Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Riječ je o šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, istodobno i državljana Republike Hrvatske, koje je Haški sud optužio « da su zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, mr. Matom Bobanom i Darijom Kordićem sudjelovali u zločinačkom pothvatu stvaranja HZ HB, i to s ciljem pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine susjednoj Republici Hrvatskoj.»
Iz spomenutih riječi koje su sastavni dio optužnice protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića dade se izvući zaključak kako su Hrvati krivi što su se i unatoč nametnutom embargu uspjeli obraniti i zadržati na dobrom djelu prostora na kojima su živjeli i prije rata. Hrvati su eto glavni krivci što je središnja vlast u Sarajevu prema njima pokazivala toliku nebrigu da su se bili prinuđeni samo organizirati i pružiti otpor najprije jednom a zatim i drugom agresoru. Hrvatima će se u haškim raspravama pokušati dokazati i krivnja zbog utemeljenja ne samo HZ Herceg-Bosne, nego i zbog utemeljenja Hrvatskog Vijeća Obrane, Sveučilišta u Mostaru, raznih gospodarskih subjekata i mnogo toga još. Danas, kad na sve strane slušamo i čitamo o haškim optužnicama svakako se zanimljivo prisjetiti jednoga pravnog akta, nastalog 08. travnja 1992. godine. Riječ je o Odluci o utemeljenju Hrvatskog vijeća obrane, a u njoj je između ostaloga stajalo i ovo:
«Zbog neorganiziranosti i nesnalaženja središnje vlasti u Sarajevu u novonastalim uvjetima te pokazane očite nebrige spram Hrvatima u Bosni i Hercegovini, političko vodstvo Hrvata u BiH organizirano kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu donosi odluku o osnivanju Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao Hrvatske vojne sastavnice u Bosni i Hercegovini.»
Stoga, ne postoje političke niti bilo kakve druge snage koje jednome narodu mogu uskratiti pravo na vlastitu obranu. U trenucima utemeljenja HVO-a, koje se dogodilo samo jedan dan nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, postojala je samo jedna vojska. Postojala je samo JNA, instrument velikosrpske politike u Miloševićevim rukama. Četiri dana poslije HVO-a osnovana je i Armija BiH, što je krunski dokaz o nebrizi sarajevskih vlasti prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U početku obranjeni prostori, bili su samo oni koje je i unatoč međunarodnom embargu nadzirao HVO. Stoga, nije uopće pretenciozno iz današnje perspektive naglasiti kako bez Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i bez Hrvatskog vijeća obrane ne bi bilo potrebe niti za Vance-Owenovim, niti Washingtonskim, niti Daytonskim mirovnim sporazumom. Iz prostog razloga jer Bosne i Hercegovine, u tom slučaju, ne bi uopće niti bilo. Postojala bi i dalje Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, pod punim Miloševićevim nadzorom, i u sastavu Jugoslavije. Bez Slovenije, čija je sudbina riješena još u proljeće 1991. godine i bez jednoga djela Hrvatske, onoga koji iz povijesti poznajemo kao «OSTATAK-OSTATAKA».
Ako ne bi bilo moguće ranije, onda bi planom Z-4 Republika Hrvatska bila podijeljena na dva entiteta, onaj hrvatski i onaj srpski pod Martićevim i Hadžićevim nadzorom, koji bi vremenom bio pripojen ostatku zemalja pod velikosrpskim nadzorom. U ovakvom razvoju situacije svi Srbi bi živjeli u jednoj državi, svi muslimani također a ovi potonji bi zajedno sa Albancima bili po brojnosti drugi narod u ovakvoj Jugoslaviji. Naravno s tendencijom stalnog rasta. Što se spomenuto nije dogodilo krivicu u prvom redu snose Hrvati. Svaku Jugoslaviju i svako jugoslavenstvo uvijek su smatrali ropstvom. Zbog toga su, iako nenaoružani, pružili žilav otpor i realizirali većinu svojih političkih ciljeva.
U tome i jeste stvarni razlog montiranja sudskih procesa. Koji nisu ništa drugo nego zamagljivanje očiju javnosti, te pokušaji revidiranja novije povijesti i skrivanja vlastitih prstiju debelo umiješanih u krvave događaje koji su se na ovim prostorima dogodili u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća.

subota, 21.03.2009.

Prijevremeni izbori ili… 23. ožujka 2003.

"Podsjećam vas kako je na jednoj od sjednica Vlade Federacije BiH došlo do preglasavanja isključivo po nacionalnoj osnovi čak sedam puta, od toga su neka preglasavanja bila na ključnim zakonima, koji se dugo pripremaju, što je jedna osjetljiva oblast. Partneri ako žele biti partneri moraju se dogovarati", kazao je prije nekoliko dana Bariša Čolak, čelnik najjače hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini. Nakon ovoga krenuli su međustranački dogovori između čelništava HDZ-a i SDA. Međutim, kako stvari sada stoje, od partnerskog dogovora neće biti ništa. «SDA neće pristati na bilo kakav ultimatum HDZ-a, niti na izmjene Poslovnika o radu Vlade Federacije » - izjavio je Sulejman Tihić, predsjednik SDA i predsjedavjući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. U takvoj situaciji bošnjačka strana je bez suglasnosti hrvatskih ministara, uključujući i ministra financija, na dnevni red Zastupničkog doma federalnog parlamenta stavila usvajanje ovogodišnjeg proračuna. Naravno, prilagođenog interesima jedne stranke i jednog naroda.
Odluka o privremenom financiranju Federacije istječe 31. ožujka i logično bi do tada bilo očekivati usvajanje proračuna. Međutim, očito je kako će do kompromisa teško, gotovo nemoguće doći. Vjerojatniji je bošnjački pokušaj preglasavanja i u Zastupničkom domu, odnosno trgovina glasovima oporbe. U tom slučaju hrvatskim predstavnicima u Domu naroda ostaje mogućnost pozivanja na institut vitalnog interesa, odnosno vraćanja stvari na početak. Ovakav razvoj situacije svakako će dovesti do paralize svih institucija koje se financiraju iz federalnog proračuna. Izlazi su u prijevremenim izborima, koje sve glasnije zaziva oporba, ili u ponovnom vraćanju stvari na početak, odnosno u preustroju daytonske Bosne i Hercegovine, na što, izgleda, cilja HDZ. Neizvjesno je koja će od ovih opcija u konačnici odnijeti prevagu.
Trenutačno, najizvjesnije u BiH je produbljivanje krize, uz socijalne nemire i novepolitičke bitke. Pitanje je - do kada? Neki analitičari vole kazati do izbijanja nove krize na Kosovu, koja će se, poput ove posljednje, zakonom spojenih posuda prenijeti ina Bosnu i Hercegovinu. Odnosno, najmanje na polovicu teritorija koji se danas nalazi u sastavu ove države.

petak, 20.03.2009.

Tranzicijske igre i igrice, 22. ožujka 2004.

Dugačak je i trnovit put iz jednopartijskog u višestranački sustav. Isto je tako dug i trnovit proces restrukturiranja gospodarstva iz dogovorenog na tržišno poslovanje. Osobitu težinu ovim procesima daje galopirajući liberalni kapitalizam čiji protagonisti, u nesmiljenoj utrci za profitom, postaju više nalik robovlasnicima nego poslodavcima. Kroz taj proces danas prolaze skoro sve tranzicijske države a osobito se teškim čini stanje u onim državama u kojima je iz raznoraznih razloga vlast slaba. Najočitiji primjer ovakvog stanja je Bosna i Hercegovina. Tranzicijska država sa bezbroj neriješenih političkih, međunacionalnih, gospodarskih i inih pitanja. U takvoj situaciji, u kojoj je oficijelna vlast na svim razinama zaokupljena nizom neriješenih pitanja, od kojih se mnoga, s ciljem dodatnog usložnjavanja stanja, svjesno otvaraju stvara se politički vakuum u kome se događaju razni, krajnje čudni procesi. Zahuktavanju tih procesa svakako pridonosi i dvojbena uloga vlasti kao arbitra između poslodavaca i njihovih uposlenika. U najmanju ruku se čini dvojbenom situacija u kojoj zakonodavna vlast donese zakonske propise kojima su određena dva platežna sredstva, Konvertibilna marka i Euro, a onda se pojavi poslodavac ili čak skupina njih koja, mimo važećih pravnih propisa inaugurira i treće platežno sredstvo. I poluge vlasti šute. Šutke kršeći zakone koje su sami donijeli. Isto tako, u naj manju ruku, dvojbenom se može nazvati situacija u kojoj poslodavac sve svoje djelatnike otpusti na burzu rada, da bi nakon toga ti isti radnici nastavili raditi «na crno». Posebnim segmentom u ovoj tranzicijskoj priči može se nazvati sve očitije instrumentaliziranje tih radnika, sa uskraćenim temeljnim pravima, u dnevno političke svrhe. Jer kako inače nazvati sve učestalije prosvjede određenih gospodarskih kasti, koje pod prijetnjama otkazom, svoje djelatnike vode od prosvjeda do prosvjeda, od skupa do skupa. Bilo da se spomenuti održavaju na graničnim prijelazima ili pred državnim ili entitetskim institucijama države, ma kakva ona bila.
Kako nazvati prosvjede ovih «na crno» uposlenih radnika, i transparente koje nose u rukama. Kakvim imenom nazvati transparent na kome piše «Hoćemo jednu vojsku a ne tri» ? Kamo sve ovo vodi i gdje je krajnji cilj ovih zakulisnih političkih igara ?
Zbog čega službena vlast na županijskoj i entitetskoj razini u potpunosti ne preuzme ulogu kakvu joj propisuju ustav i zakon teško je nagađati. Međutim, to ostaje nepobitnom činjenicom. Kao uostalom i zaključak da su svi ovi prosvjedi upereni protiv aktualne vlasti. Jedinim izlazom iz ove situacije može se nazvati povratak u okvire pravne države. A povratak u spomenute okvire jedino može osigurati vlast pobjednica na izborima. Dosljednom primjenom zakonitosti na čistac će izići mnogi nagomilani problemi. Ako vlast zaštiti obespravljene radnike od grabežljivih poslodavaca u tom se slučaju i aktualna vlast može nadati dobivanju novog mandata na izborima. U protivnom, vrlo se izvjesnom čini mogućnost da će krupni kapital, nakon dobivene bitke sa radnicima, dobiti bitku i sa vlašću. U tom slučaju svi ćemo postati taoci krupnog kapitala. U tom slučaju nećemo pretrpjeti tranziciju iz komunizma u kapitalizam. Nego ćemo se vratiti u robovlasničko društvo. Kako bi se izbjegla ovakva mogućnost potrebitom se nameće žurna intervencija temeljnih poluga vlasti. Jednako zakonodavne, izvršne i sudske. I to na svim razinama. Od one najniže do one najviše državne. Svatko u svome području djelovanja i na zakonit način. Jer od samog pokušaja uskraćivanje prava ma rad, ograničavanje političkih sloboda pojedinaca i skupina do potpune anarhije je jako mali korak. Dvojba je samo je li ta magična crta već prije šutke pređena. Bez reakcije krovnog arbitra u tržišnoj utakmici vođenoj između poslodavca i njegovih uposlenika !

četvrtak, 19.03.2009.

Što je hrvatski prioritet; jednakopravnost u Mostaru ili unutarstranačka razračunavanja? 16. siječnja 2003.

Svi su izgledi kako će Mostar u budućnosti postati primjer negiranja temeljnih demokratskih načela, naglašavaju mnogi koji u posljednje vrijeme prate pitanje preustroja Mostara. Ovakav se zaključak čini posebice vjerojatnim kada se sagledaju poruke koje posljednjih dana dolaze od strane neprikosnovenog autoriteta u Bosni i Hercegovini, Ureda Visokog predstavnika. Odluka koju će on donijeti, postaje sve očitije, biti samo još jedan primjer različitih mjerila odnosa prema tri, samo po ustavu jednakopravna, naroda koja žive u podijeljenoj Bosni i Hercegovini. To i nije nešto novo i neočekivano, reći će mnogi ali se onda nameće pitanje je li doista do toga trebalo doći. Ne ulazeći u šire elaboriranje situacije i analiziranja propusta pojedinaca i institucija koji su dopustili da se Mostar nametne kao grad problem ne možemo a ne osvrnuti se na nekoliko najnovijih činjenica i ozbiljnih propusta koji su kumovali da do ovakve situacije uopće dođe. Naime, zasigurno se sjećamo kako je HDZ kao najjača hrvatska stranka zapravo inicijator čitavog ovog projekta preuređenja grada Mostara. Sudeći prema samouvjerenim medijskim istupima pojedinih predstavnika te stranke u posljednjih nekoliko mjeseci stekao se dojam kako za realiziranje toga projekta imaju jasno definiran cilj, metode ali i saveznike s kojima će taj cilj ostvariti. Međutim, kako je vrijeme odmicalo postalo je sve očitijim kako inicijatori ovoga projekta postaju sve tiši a njihovi neistomišljenici sve glasniji. U situaciji kada je postalo sasvim bjelodano kojim smjerom sve ide pokušala se skrenuti pozornost na druge teme a izborna utrka u susjednoj Republici Hrvatskoj je bila kao naručena za bacanje prašine u oči javnosti. Tada se naime otpočelo s prozivkama i s podjelama na Sanaderovce, Pašalićevce, Rojsovce i ostale te krenulo u otvorene prijetnje isključivanja iz HDZ-a BiH. Međutim, inicijatori tih sukoba znali su tada, kao što znaju i danas, da potpora Sanaderovom HDZ-u, Buchovim republikancima ili Stoiberovim narodnjacima nije uopće regulirano Statutom HDZ-a BiH niti treba. No, ti su krugovi isto tako znali da će otvaranjem ove teme skrenuti pozornost s procesa preustroja Mostara te tako izbjeći, ili u najmanju ruku amortizirati kritike na vlastiti račun. I danas, dva mjeseca kasnije, a pred samo Neumsko zasjedanje vodstva najjače hrvatske stranke, nastavlja se s istom praksom. Ponovno se putem medija otvoreno zaziva unutarstranački raskol pokušavajući pri tome baciti u drugi plan stvarne probleme a jedan od gorućih svakako je pitanje Mostara. Ovakva percepcija konzumiranja političke moći neodoljivo navodi na zaključak kako je raskol HDZ-a njihova politička opcija a vrućim pitanjima poput preustroja Mostara neka se bavi Visoki predstavnik. Oni su naime učinili sve što su mogli. Narodu su za utjehu ponudili referenduma čiji rezultati nikoga ni na što ne obvezuju a vraćati se u prošlost i analizirati vlastite pogreške jednostavno nemaju namjeru. Jer jednom je davno netko kazao, onaj tko se nije u stanju realno suočiti sa vlastitim pogreškama taj ne može imati niti realnu viziju budućnosti.
A politika je umijeće mogućeg !

srijeda, 18.03.2009.

Dvanaest županija umjesto dva entiteta, realna mogućnost ili još jedan mjehur od sapunice?, 14.siječnja 2003.

Čini se kako niti jedna tema ne isprovocira takve reakcije kao tema o eventualnom preustroju Bosne i Hercegovine. Tako je i ovaj put. Na inicijativu o preuređenju Bosne i Hercegovine u 12 županija, kojom je predviđeno dokidanje današnjeg statusa Republike Srpske, uslijedio je izravan srpski odgovor. On se ogleda kroz izjavu predsjednika Srpske demokratske stranke Dragana Kalinića, kojih se ovih dana otvoreno založio za troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine. Zanimljivo na prvi pogled, reći će mnogi. Međutim što se iza toga skriva. Bolje upućeniji u sofisticirano vođenje srpske politike na prvi će pogled Kalinićev prijedlog prepoznati i dešifrirati kao kukavičije jaje koje ima za cilj skretanje rasprave u one vode koje teku u istom smjeru kao i srpski politički interesi. Malo je vjerojatno da bi Kalinić i njegovi istomišljenici željeli sjesti za pregovarački stol i sa drugim dvjema stranama, te otvoriti raspravu o nečemu što već imaju. Logičnijom se čini mogućnost kako je njihova temeljna nakana skretanje rasprave o trećem entitetu među političke predstavnike Bošnjaka i Hrvata, odnosno u okvire Federacije. A onda je to problem većeg entiteta. A Srbi se tamo ne žele miješati. A i zašto bi, kada već samostalno nadziru 49 % teritorija, prigrabljenog isključivo za sebe ognjen i mačem. Teritorija koji je u Daytonu dobio i međunarodni pečat.
Reagiranja koje dolaze iz bošnjačkih krugova, odnosno Stranke za BiH, pokazuju kako ni u toj stranci, istina uz naglašeni oprez, više ne izbjegavaju razgovarati na ovu temu. Prisjetimo li se reagiranja, koje su ranije pristizali iz tih krugova, dade se zamijetiti kako su one puno odmjerenije ali se postavlja pitanje je li to uistinu zbog iznenada nadošle bošnjačke želje za kompromisom ili je to zbog činjenice kako prijedlog o stvaranju trećeg entiteta ovaj puta nije došao sa hrvatske strane. Sudeći bar prema medijskim natpisima hrvatska strana pokazuje najviše rezerviranosti prema ovom Kalinićevu prijedlogu. Što je razlog rezerviranosti može se samo nagađati. Je li to zauzetost oko preustroja Mostara, priprema Središnjeg odbora u Neumu, strah i od same rasprave o trećem entitetu, ili je prepoznata zamka, teško je kazati. Međutim u državi gdje se jednim potpisom suspendira ustav i zakoni sve je moguće. Pa tako su i referendumi jednoga naroda legalno i legitimno sredstvo političke borbe dok se i sami zahtjevi za referendumom koji dolaze od drugog naroda u startu kvalificiraju smiješnim. Na preustroju Mostara testiraju se krajnje namjere međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, svima je već očito. Ukoliko međunarodna zajednica nametne prihvatljivo rješenje u ovom slučaju onda se može očekivati i neko prihvatljivije rješenje budućeg ustroja Bosne i Hercegovine. Međutim u ovo se teško može vjerovati. Posebice što u to ne vjeruju niti vodeći hrvatski političari ali ni oni koji im redovito ukazuju svoje povjerenje na izborima.
Prioriteti su izgleda unutarstranačka razračunavanja i ostvarivanje što boljih preduvjeta za neke političke bitke koje će doći u doglednoj budućnosti. Bitke s kim i za čije interese, i dalje ostaje otvoreno !

utorak, 17.03.2009.

Jedna država-dva entiteta-tri (ne)jednakopravna naroda, 12.siječnja 2003.

Prošlomjesečna izjava bivšeg američkog veleposlanika pri UN-u i jednoga od kreatora Daytonskog mirovnog sporazuma Richarda Holbrucka o Mostaru kao crnoj rupi u ovom djelu Europe mnogima se nije svidjela ali je rijetko tko ostao zatečen. Wintersteinovi prijedlozi vezani za preustroj Mostara mogu se staviti također pod istu lupu. Posljednjih dana pažnju javnosti privlači i peticija drvarskih Srba vezana za priključenje Drvara Republici Srpskoj a najnovija inicijativa o preustroju Bosne i Hercegovine u 12 administrativnih cjelina koja dolazi iz međunarodnih krugova svakako je tematika koju se, kao uostalom i ove prethodne, ne može niti smije prešutiti. Napokon, i sve više izlazi na površinu činjenica kako Daytonski sporazum nije sveto pismo i nije nepromjenjiv. Sve se češće mogu čuti izjave kako je tim sporazumom okončan rat te kako je to i bio temeljnim ciljem sporazuma iz američke vojne baze Wreith Peterson u Ohiu. U godinama koje su slijedile nakon toga međunarodni moćnici su s određenim i unaprijed zacrtanim ciljem nastojali Dayton proglasiti skoro božanskom ikonom te svaki zahtjev za njegovom promjenom proglasiti svetogrđem ili čak atakom na novi svjetski poredak. Pri tome je redovito prešućivana činjenica da je na nekoliko ministarskih konferencijama koje su uslijedile nakon Daytona izvorni Mirovni sporazum dobrano promijenjen ali i unatoč tihoj reviziji ostalo se i dalje, pa makar u retoričkom smislu, u okvirima određenim u Daytonu.
Od tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini, Hrvati su, iako najmalobrojniji, u vise navrata pokazivali dvojbe prema sporazumu koji je državu sa tri naroda podijelio na dva entiteta. Zbog tih otvoreno postavljenih dvojbi politički predstavnici Hrvata su smjenjivani, odstranjivani sa funkcija a njihove političke ideje redovito su proglašavane svetogrđem i opstrukcijom, kako su mnogi govorili, teško stečenog napretka.
Danas, više od osam godina kasnije, kada sumnju prema sporazumu pokazuju i sami njegovi tvorci, predstavnici druga dva naroda kao i predstavnici međunarodne zajednice, takmiče se, ne samo u isticanju prijedloga, nego i u realiziranju određenih poteza. A sve naravno s ciljem stvaranja što boljih pregovaračkih pozicija za razdoblje koje dolazi i u kojem će se, tako se bar čini, odlučivati o jako bitnim stvarima. S tim u vezi može se gledati i bošnjački odnos prema Eronetu i mostarskom Aluminiju, različiti kriteriji prema budućem uređenju Mostara ili primjerice Travnika ali i srpski apetiti na širenju svoje, pod Miloševićevom i Karadžićevom dirigentskom palicom, iskovane srpske Republike na Drvar, Grahovo i Glamoč. Ništa čudno, reći će mnogi, ako se zna da su i danas u Srbiji Šešeljovi radikali glavna politička snaga. Posljednji prijedlog o Bosni i Hercegovini koji se ovih dana pojavio u tiskovinama propagira Bosnu i Hercegovinu bez entiteta ali podijeljenu na dvanaest regija. I površnom raščlambom ponuđenih zemljovida dade se primijetiti kako bi deset regija u Federaciji bilo zapravo deset današnjih županija a druge dvije bile bi istočni i zapadni dio Republike Srpske. Očito je da bi, prema tom planu Republika Srpska bila presječena na koridoru a izgleda da bi ta teritorijalna manjkavost bila Srbima nadomještena na prostorima zapadne Bosne, odnosno u Drvaru i njemu susjednim općinama. Recimo da bi se u tom slučaju jedna razina vlasti u administrativno kompliciranoj Bosni i Hercegovini smanjila ali koji bi to državni ili međunarodni organi omeli dalji prodor velikomuslimanske politike prema Neumu i Savi a velikosrbijanske, najprije prema Kninu, a zatim i prema Virovitici, Karlovcu i Karlobagu. Činjenica je kako se pitanje statusa luke Ploče može riješiti mostom Pelješac-Korčula, međutim ostaje dvojbenim može li se tim mostom riješiti i sudbina opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini ?!

ponedjeljak, 16.03.2009.

Haška tužiteljica-prva dama suda, 09.siječnja 2003.

I dokonim laicima koji površno prate pravne zavrzlame ekranizirane u mnogobrojnim američkim serijama bjelodano su jasni načini funkcioniranja sudbenog aparata. Za objasniti funkcioniranje tog sustava ne treba doktorska disertacija niti diploma pravnog fakulteta. Čak i pučkoškolci znaju kako u sudnici postoje tri strane. Jedna koja dokazuje krivnju, druga koja brani osumnjičenika, i treća, naravno neovisna, koja uvažavajući ponuđene dokaze odlučuje o konačnoj presudi. Odnosno o odbijanju ili uvažavanju ponuđenih dokaza koje jedna ili druga strana u procesu iznese pred sudbeno vijeće. I tužitelj i obrana prema pozitivnim pravnim propisima ali i zdravoj logici trebali bi uživati jednak status pred sucima odnosno porotom. Međutim, praksa koju gledamo u ekraniziranim serijama ostaje vrlo često nedodirljivi ideal a surova stvarnost vraća nas svakodnevno u realnost života u kojoj je moćnicima sve dozvoljeno a slabima mnogo toga uskraćeno. Jedan od najnovijih primjera ove vrste jesu i posljednja događanja oko igara sa dokaznim materijalima u postupku protiv generala Gotovine. Situacija u kojoj je matična država generala Gotovine dokazima opskrbila jednu stranu u postupku, tužiteljstvo i gospođu Del Ponte, a odvjetnicima osumnjičenika uskratila konzumiranje istoga prava napokon je jučer skinuta s dnevnog reda. Naime, tek jučer su odvjetnici generala Ante Gotovine došli u posjed 77 dokumenata s kojima tužiteljstvo raspolaže već više od dvije godine. Proces izjednačavanja dviju strana pred sudom, bar prema izjavama određenih političkih krugova i medijskim špekulacijama, zapriječavalo je haško tužiteljstvo, odnosno jedna od strana u sudskom postupku. Sama ta spoznaja sasvim nedvosmisleno kazuje kako je politika duboko umiješana svoje prste u rad institucije koja bi trebala biti neovisna i sasvim nepristrasna. Da će se ta praksa i dalje nastaviti potvrđuju i današnji natpisi u nekim hrvatskim tiskovinama koje su dale prostora određenim odvjetnicima bliskim predsjedniku države, iz čijih se izjava da isčitati kako je jednakost obrane i tužiteljstva zapravo ekskluzivni popust koji je Hrvatskoj dala glavna haška tužiteljica a sve iz prozaičnog razloga kako bi novog premijera navukla na suradnju, kvalitetniju od one koja je do sada postojala. Prisjetimo li se kako Račan i Mesić nisu nikoga izručili Hagu, prisjetimo li Mesićevih svjedočenja, te Prodanovićevih i Nobilovih obrana Mesićevih miljenika shvatiti ćemo u čemu se skriva zamka. Naime, mediji već sada najavljuju nove haške optužnice koje će biti, slažu se mnogi, iznimno veliki tekst za Ivu Sanadera i njegovu vladu. Prodanovićeve današnje medijske izjave samo su dokaz kako se nastavlja već ranije započeta igra. Haški sud i medijske špekulacije i dalje će biti moćno oruđe u rukama onih koji se ne mogu nikako pomiriti s činjenicom da je Hrvatska država rođena, i unatoč njihovom izraženom protivljenju. Zbog toga i jeste uloga tužitelja pretvorena u ulogu prve osobe suda.

nedjelja, 15.03.2009.

Zbog čega je Mostar crna rupa a Sarajevo, Bugojno i Konjic nisu, 08.siječnja 2003.

Govoreći na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji u Sarajevu, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Pady Ashdown je kazao kako budućnost ove zemlje ovisi o aktivnostima koje će se dogoditi u narednih šest mjeseci stavljajući težište na preoblikovanje obrambenog, sigurnosnog i pravosudnog sustava a sve to s ciljem jačanja državnih struktura. Na taj bi način, sudeći prema riječima Visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina učinila presudan korak prema euro-atlantskim integracijama ali bi i ojačao i utjecaj središnjih vlasti. A to je centralizacija države, znaju često istaći kritičari ovih procesa. S druge pak strane u državi podijeljenoj na dva entiteta na snazi su dva pravna sustava u kojemu svaki od tri naroda participira u vlasti približno svojoj brojnosti. Dok u Republici Srpskoj ekskluzivno pravo vladanja ima i u punoj mjeri konzumira najmnogoljudniji narod na tom prostoru stanje u drugom domaćem entitetu nešto malo različito ali ne osobito bitno. Samu Federaciju tvori deset županija, neki više vole kazati kantona, nekad su je tvorila dva naroda dočim je danas tvore tri. Kada se govori o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na razini Federacije svima je poznato da Hrvati sudjeluju u vlasti sa otprilike onolikim omjerom koliko su brojni i u ukupnom sastavu pučanstva. Spomenuta činjenica i jeste ključnim razlogom stalnih preglasavanja u skupštinskim klupama i na sjednicama vlade i to isključivo uvijek su hrvatski ministri ti koji su preglasani.
Prije dva dana putem signala jedne domaće radijske postaje mogla se čuti i izjava već citiranog prvog čovjeka međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u kojoj je naglasio kako će se u preustroju Mostara stvoriti sustav po uzoru na sustav u Bosni i Hercegovini, što za slušatelje nije djelovalo niti malo utješno. Čak na protiv !
Dok se s jedne strane na sve strane čuju izjave kako Bosnu i Hercegovinu treba u potpunosti transformirati, s druge se strane ta Bosna i Hercegovina uzima kao primjer za preoblikovanje Mostara, pri čemu se konstantno naglašava kako je Mostar zapravo obična crna rupa u ovom djelu svijeta. Pri tom se ne nude nikakvi dokazi niti obrazlaže tvrdnja zbog čega se Mostar naziva crnom rupom a takvim imenom se naziva primjerice Bugojno, Travnik, Banja Luka, Zenica ili pak Sarajevo. Je li Mostar crna rupa ovoga djela svijeta iz prostog razloga što su u njemu Hrvati većinski narod, što u njemu sjedište ima najprofitabilnije domaće poduzeće, što u njemu unatoč stalnim pritiscima djeluje jedino sveučilište na hrvatskom jeziku. A zašto se na primjer crnim rupama ne nazivaju gradovi gdje su Hrvati živjeli još prije jednoga desetljeća a danas se mogu tamo izbrojiti na prste jedne ruke.
Odluku o preustroju Mostara u jedinstvenog grada a više izbornih jedinica koju će ovih dana donijeti Visoki predstavnik na prvi pogled izgleda poželjno. Međutim kada se ta materija pomnije prouči odmah se zapaža kako će biti nametnut takav izborni sustav da će za izbor jednoga hrvatskog zastupnika u gradsko vijeće Mostara biti potrebito dva puta više glasova nego za izbor bošnjačkog ili srpskog zastupnika. I samo po sebi se onda nameće pitanje, hoće li Mostar od podijeljenog grada postati grad negacije demokratske volje većine, odnosno upravljanja manjine nad većinom, što je sušta suprotnost demokraciji na koju se često neki vole pozivati. U ovome svemu svakako začuđuje rezervirano držanje izabranih političkih predstavnika hrvatskog naroda u tijelima vlasti, kojima se ovaj prijedlog čak izgleda čini prihvatljivim. Zamislite kakve bi bile reakcije bošnjačkih političara kad bi se nešto slično pokušalo implementirati u Bugojnu, Travniku ili primjerice Sarajevu. Idemo malo i dalje, zamislimo situaciju kada bi netko pokušao stvoriti sustav u kome bi glas Švicarca koji govori njemačkim jezikom vrijedio dvostruko više od glasa državljanina iste države koji govori francuskim ili talijanskim jezikom. Bi li u ovom slučaju stara i demokratska Europa ovo nazvala primjerom moderne demokracije ili možda pokušajem stvaranja aparthejda u 21. stoljeću.

<	lipanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Lipanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (24)
Veljača 2009 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Korisni linkovi

Turistička zajednica Široki Brijeg

Turistička zajednica ŽZH

Općina Široki Brijeg

Medjugorje

Herceg Bosna

Buhovo - povijest, ljudi i običaji

Buhovo.com

Crnač.blog

Elektonički mediji

Radio Široki Brijeg

Široki Brig.com

ABC Portal

Bljesak.info

Poskok.info

Pincom.info

Zanimljive knjige i zapisi

Politička sudbina Hrvata u BiH

Rat je počeo prije

Tragom ubijenih hercegovačkih fratara

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu